Summertime

Užareni asfalt ti apsorbuje korake. Čini ti se kako svakim pomjeranjem tvoja noga ostavlja trag u toj masi. Šetaš, a djeluje ti da se ne pomjeraš. Sunce i dalje prži. Ljeto je, to je izvjesno, to ti se, ovog Jula, ukazuje kao rijetko kad. Ovdje, na kontinentu, gdje o Mediteranu samo možeš sanjati. O pontama, na koje se turisti žale, jer vole dugačke pješčane plaže, o barkama i feralima okačenim u jednoj ljetnjoj noći negdje u daljini, o snopu zvijezda koji ti se nadvija nad glavom. Sve je to, kao jedna romantična bajka ostavljena u djetinjstvu, daleko iza.

Tebi se utapa noga u asfalt, asfalt koji sam biraš, kao i mnogo stvari. Čitao si jedan tekst o divnom mediteranskom kamenu, baš danas. Kako sanjiv doživljaj tog kamena utopljenog u so, pomislio si. Djeluje ti da postoje ljudi koji na kontinentu umiru da bi na moru živjeli. Godinama ponavljaju stečenu naviku odlazaka u uljuljkanu lijenost, ne hvatajući pritom ni tračak letargične melanholije koju ostavljaju vlaga i bura šamarajući ulice, toliko puste da je svaki čovjek uhvaćen u šetnji samo zalutali stranac u predstavi prošlosti.

Sjeti se svojih odlazaka, i tih zimskih večeri po zabačenim kafanama. Mračnih i mokrih prolaza. Svih crkava, i palaca kojima si se divio, i koje su te tjerale da razmišljaš o stagnaciji i očaju. Shvatio si da je možda najtužnije postati samo objekat, objekat posmatranja i uživanja, nesposoban da imaš svrhu, sem da si tu, da popuniš trenutak prijatnosti.

Asfalt peče, tjera te da ideš, ne stojiš. Ljeto je, Jul je, džezeri bi pjevali da ribe skaču i da je rijeka visoka, možda i jeste, nisi se još navikao vodostaj žila zemlje, a Dženis, eh Dženis će i dalje pjevati.

 

 

Advertisements