Lubenica

Stoje na štandu, okrugle i velike. Već osjećaš trenutak kada ih nož siječe na pola. Čuješ zvuk pucanja, mišić ti podrhtava instiktivno. Prodavac sjedi i gleda prazno u daljinu, povremeno se okrene da vidi da li neko prilazi. Gledaš te nabacane voćke, i vodu kako se sliva niz njih. Razmišljaš o sočnosti prvog zalogaja, o trenutku topljenja u ustima.

Onda se sjetiš nošenja lubenice sa pijace do druga koji se uselio u novi stan, njegovog iznenađenja dok ti otvara vrata; sjetiš se tetka koji je uz rasječenu lubenicu rasjekao i tetivu između palca i kažiprsta; sjetiš se i mnogih porodičnih okupljanja, kao i ljuljkanja lubenice u napunjenoj kadi; sjetiš se kako si jednom nosio lubenicu starim putem uz more, razmišljajući samo o tome da će ona ispasti iz tvojih ruku i ispuniti stari asfalt ružičastim sadržajem. Sjetio si se i da si mislio da kod nas lubenice ne rastu i iznenađenja kada ti je baba rekla da je njen otac uzgajao lubenice uz Zetu, pa trenutka susreta sa tim imanjem, i čuđenja zašto ih nigdje nema.

Gledaš te lubenice i prodavca, kako u hladu leškare, čekajući da neko dođe, čukne rukom o njihovu površinu, stavi uho i kaže: „Ova je ta!“ Danas ti se ne da, da prolaziš kroz sve rituale kupovine jedne lubenice, danas ih je jednostavno zanimljivo gledati kako stoje naslagane na štandu, danas je zanimljivo sjećati se svih trenutaka uz lubenicu, sjetiti se, punog uljepljenog stola, sa rasječenim zelenim komadima i crnim raštrkanim sjemenjem.

 

Advertisements