Sjeti se…

Sjeti se razrušene vile i udaljenih svjetiljki. Sjeti se duhova porodice koja je nekada tu odmarala, gledajući na Dunav, jedući i glasno pričajući. Sjeti se njihovih navika i ambicija.  Sjeti se hlada i šume. Sjeti se pijanih osmijeha i krvavog prsta, vibracije žice i vibracije glasa zalutale Španjolke. Sjeti se izgubljenih likova, i praznih ljudi u potrazi za ponovljenom mladošću. Sjeti se svih tih odglumljenih tipova, koji ti ne daju ništa, a žele sve. Sjeti se i onih drugih, koji te nasmijavaju. Sjeti se kuće okačene u procijepu vremena i prostora. Sjeti se susreta sa davno zaboravljenim tonovima prirode. Sjeti se narandžastog mjeseca kako se probija da još jednom ozrači veče. Sjeti se kako sve na kraju završi sa propadanjem, jednom kultivisanom marginalizacijom prošlosti, da bi sadašnjost bila podnošljivija. Sjeti se da Arsen pjeva o “toplim ruševinama ljeta”. Sjeti se da se prepustiš riječima i mislima koje se usložnjavaju. A onda se sjeti i da ih razbiješ i još jednom se sjeti da ih odneseš dovoljno daleko, da budu povod novoj avanturi.

Advertisements