Fasada

U prevozu gledam lice jednog saputnika. Lice, oslikano Gojinim perom, lice koje piše ličnu istoriju. Istoriju bolesti, unutrašnje tjeskobe, ravnodušnosti. To lice je fasada jedne zgrade u Mutapovoj ulici. Zagledaj se u taj razbijeni malter, okrnjene ukrase, razbijene prozore, mahovinu koja je  narasla pri krovu.

Često prolaziš tuda, razmišljajući kako ta zgrada kao da očekuje zemljotres. Pušta da se u njenu utrobu zavlače dječaci i da zapišavaju pohabani namještaj, ne shvatajući da svoje tijelo prepuštaju nemanima truljenja, jednog kontinuiranog procesa raspadanja.

I kada se taj zemljotres desi, a takvi zemljotresi obično prođu neopaženo, jer niko ne primjeti smrt već umrlog, tada će na njenom mjestu, i na mjestu mog saputnika, biti drugi život, nova fasada. Nju će neko tamo u budućnosti, gledati kao relikviju, i baš kao i ti sada, razmišljati kako da sačuva svoju.

Advertisements