Fasada

U prevozu gledam lice jednog saputnika. Lice, oslikano Gojinim perom, lice koje piše ličnu istoriju. Istoriju bolesti, unutrašnje tjeskobe, ravnodušnosti. To lice je fasada jedne zgrade u Mutapovoj ulici. Zagledaj se u taj razbijeni malter, okrnjene ukrase, razbijene prozore, mahovinu koja je  narasla pri krovu.

Često prolaziš tuda, razmišljajući kako ta zgrada kao da očekuje zemljotres. Pušta da se u njenu utrobu zavlače dječaci i da zapišavaju pohabani namještaj, ne shvatajući da svoje tijelo prepuštaju nemanima truljenja, jednog kontinuiranog procesa raspadanja.

I kada se taj zemljotres desi, a takvi zemljotresi obično prođu neopaženo, jer niko ne primjeti smrt već umrlog, tada će na njenom mjestu, i na mjestu mog saputnika, biti drugi život, nova fasada. Nju će neko tamo u budućnosti, gledati kao relikviju, i baš kao i ti sada, razmišljati kako da sačuva svoju.

Sjeti se…

Sjeti se razrušene vile i udaljenih svjetiljki. Sjeti se duhova porodice koja je nekada tu odmarala, gledajući na Dunav, jedući i glasno pričajući. Sjeti se njihovih navika i ambicija.  Sjeti se hlada i šume. Sjeti se pijanih osmijeha i krvavog prsta, vibracije žice i vibracije glasa zalutale Španjolke. Sjeti se izgubljenih likova, i praznih ljudi u potrazi za ponovljenom mladošću. Sjeti se svih tih odglumljenih tipova, koji ti ne daju ništa, a žele sve. Sjeti se i onih drugih, koji te nasmijavaju. Sjeti se kuće okačene u procijepu vremena i prostora. Sjeti se susreta sa davno zaboravljenim tonovima prirode. Sjeti se narandžastog mjeseca kako se probija da još jednom ozrači veče. Sjeti se kako sve na kraju završi sa propadanjem, jednom kultivisanom marginalizacijom prošlosti, da bi sadašnjost bila podnošljivija. Sjeti se da Arsen pjeva o “toplim ruševinama ljeta”. Sjeti se da se prepustiš riječima i mislima koje se usložnjavaju. A onda se sjeti i da ih razbiješ i još jednom se sjeti da ih odneseš dovoljno daleko, da budu povod novoj avanturi.

Lubenica

Stoje na štandu, okrugle i velike. Već osjećaš trenutak kada ih nož siječe na pola. Čuješ zvuk pucanja, mišić ti podrhtava instiktivno. Prodavac sjedi i gleda prazno u daljinu, povremeno se okrene da vidi da li neko prilazi. Gledaš te nabacane voćke, i vodu kako se sliva niz njih. Razmišljaš o sočnosti prvog zalogaja, o trenutku topljenja u ustima.

Onda se sjetiš nošenja lubenice sa pijace do druga koji se uselio u novi stan, njegovog iznenađenja dok ti otvara vrata; sjetiš se tetka koji je uz rasječenu lubenicu rasjekao i tetivu između palca i kažiprsta; sjetiš se i mnogih porodičnih okupljanja, kao i ljuljkanja lubenice u napunjenoj kadi; sjetiš se kako si jednom nosio lubenicu starim putem uz more, razmišljajući samo o tome da će ona ispasti iz tvojih ruku i ispuniti stari asfalt ružičastim sadržajem. Sjetio si se i da si mislio da kod nas lubenice ne rastu i iznenađenja kada ti je baba rekla da je njen otac uzgajao lubenice uz Zetu, pa trenutka susreta sa tim imanjem, i čuđenja zašto ih nigdje nema.

Gledaš te lubenice i prodavca, kako u hladu leškare, čekajući da neko dođe, čukne rukom o njihovu površinu, stavi uho i kaže: „Ova je ta!“ Danas ti se ne da, da prolaziš kroz sve rituale kupovine jedne lubenice, danas ih je jednostavno zanimljivo gledati kako stoje naslagane na štandu, danas je zanimljivo sjećati se svih trenutaka uz lubenicu, sjetiti se, punog uljepljenog stola, sa rasječenim zelenim komadima i crnim raštrkanim sjemenjem.

 

Zapis bure

Oduvijek sam želio znati da crtam, ali moja ruka nije. Isto tako moj rukopis je razlomljen. Moja slova, samo naliče jedna drugima, a onda pod uticajem bure, koju pušu ideje, ona se trzaju postajući samo tačke na bjelini papira. Tačke, koje dešifrujem, samo kada želim da se vratim toj buri, koja ledi kosti, ali čisti nebo.

Summertime

Užareni asfalt ti apsorbuje korake. Čini ti se kako svakim pomjeranjem tvoja noga ostavlja trag u toj masi. Šetaš, a djeluje ti da se ne pomjeraš. Sunce i dalje prži. Ljeto je, to je izvjesno, to ti se, ovog Jula, ukazuje kao rijetko kad. Ovdje, na kontinentu, gdje o Mediteranu samo možeš sanjati. O pontama, na koje se turisti žale, jer vole dugačke pješčane plaže, o barkama i feralima okačenim u jednoj ljetnjoj noći negdje u daljini, o snopu zvijezda koji ti se nadvija nad glavom. Sve je to, kao jedna romantična bajka ostavljena u djetinjstvu, daleko iza.

Tebi se utapa noga u asfalt, asfalt koji sam biraš, kao i mnogo stvari. Čitao si jedan tekst o divnom mediteranskom kamenu, baš danas. Kako sanjiv doživljaj tog kamena utopljenog u so, pomislio si. Djeluje ti da postoje ljudi koji na kontinentu umiru da bi na moru živjeli. Godinama ponavljaju stečenu naviku odlazaka u uljuljkanu lijenost, ne hvatajući pritom ni tračak letargične melanholije koju ostavljaju vlaga i bura šamarajući ulice, toliko puste da je svaki čovjek uhvaćen u šetnji samo zalutali stranac u predstavi prošlosti.

Sjeti se svojih odlazaka, i tih zimskih večeri po zabačenim kafanama. Mračnih i mokrih prolaza. Svih crkava, i palaca kojima si se divio, i koje su te tjerale da razmišljaš o stagnaciji i očaju. Shvatio si da je možda najtužnije postati samo objekat, objekat posmatranja i uživanja, nesposoban da imaš svrhu, sem da si tu, da popuniš trenutak prijatnosti.

Asfalt peče, tjera te da ideš, ne stojiš. Ljeto je, Jul je, džezeri bi pjevali da ribe skaču i da je rijeka visoka, možda i jeste, nisi se još navikao vodostaj žila zemlje, a Dženis, eh Dženis će i dalje pjevati.